Poslovica

Pazite kome se povjeravate jer i ljudi kojima vjerujete imaju ljude kojima vjeruju.

Poslovica

Grehota se ljutiti na slijepoga jer ne vidi.

Matija Bećković

Nigde čovek nije toliko mali kao pred šalterom i nigde mali ljudi nisu veći nego iza njega.

Ima nešto u tom što me nećeš

Ima nesto u tom sto me neces,
ostavljas mi vremena za druge.
Vidim kako veselo obleces
kao leptir oko moje tuge.

Ima nesto u tom sto me neces,
nesto cemu ni sama ne znas ime.
Sve sto kazes na salu okreces,
a sve znaci – ne zaboravi me.

Ima nesto u tom sto me neces,
od te lazi nacisto umrecu…

Ima nesto u tom sto me neces,
i u tome sto ja tebe necu…

Duško Trifunović

Patnja

Patio sam
vise nego iko
dok se nisam na nevolje sviko
patio sam
nije bilo lako
onda sam se sredio nekako.

Mozete li zamisliti mene
kako patim zbog obicne zene
kako trcim i nosim joj cvece
kako molim
a ona me nece

Uzeo sam
koliko je dala
poljubio
i rekao hvala
Opet vidim crno mi se pise
jer sad patim sto ne patim vise

Duško Trifunović

Posle smrti

Nozevi kad mi srce podele,
nad grobom zvekne krvavi mac,
slatke devojke, ruzice bele, necu da cujem vas gorki plac!

Nemojte reci “Ovde pociva,
ljubavi nase uveli struk”,
ne kun’te zemlju, nije vam kriva,
stisajte jada laskavi zvuk!

Nemojte trosit ruze ubave,
kiteci njima moj vecit dom!
Recite samo: “Dosta je slave,
bio je veran narodu svom!”

Đura Jakšić

Pismo mojoj učiteljici

Draga gospođo učiteljice,
ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Sjetih se, znate, onih Vaših priča
punih ljubavi za ptice nevine i slabe
poslije kojih smo, zbog svake praćke
i kamička, klečali dugo iza table.

Ne zamjeram Vam – daleko bilo,
pa čak ni to što me vukoste za uši,
sve je to danas na svoj način milo
i prijatno je od toga u duši.

Ja se često sjetim tog vremena davnog
rata, zime, gladi, bodljivakve žice,
nije, bogme, tada bilo jednostavno
naučiti nekog da zavoli ptice.

Gospođo, to je, u najmanju ruku,
junaštvo dostojno poštovanja
učiti nekog ljubavi
uz huku jednog strašnog rata,
jednog propadanja.

Hvala Vam, gospođo učiteljice,
i ne začudite se ovom pismu kasnom,
podsjetiše me na Vas dvije male ptice,
dvije obične ptice na žici telegrafskoj.

Vitomir Vito Nikolić